Kultna terasa hotela „Pine”, čuvena po pogledu na tivatski zaliv i hladovinu palmi ne bi bila ista bez konobara Veska Obradovića. Decenijama predusretljivo i uvijek sa osmijehom uslužuje i razgovara sa gostima „Pina”, koji uživaju u nadaleko poznatim krempitama i kafi. Jedan od poslednjih tivatskih konobara „stare garde” stigao je u Tivat iz rodnog Bijelog Polja početkom osamdesetih godina, a skoro čitavu karijeru proveo je baš u ovom tivatskom hotelu. Godine su proletjele kao ljetnji maestral kroz grane palmi na tivatskoj gradskoj rivi, a Vesko pamti najbolje od njih koje su obilježile istoriju „Pine” i HTP „Mimoza”, pa i crnogorskog hotelijerstva.
– Moje ugostiteljsko obrazovanje je počelo u hotelu „Sandžak” 1975. godine, prvi šefovi su mi bili Dragovan Čampar, Beko Borančić, konobari Ćika Kljajević, Desa Rudić, Jero Lješnjak i Čoja Medrić. Dobro usluživanje imao sam od koga da učim i zato sam i danas zahvalan. Nakon završetka Srednje ugostiteljske škola počeo sam da studiram u Prištini. Falilo mi je nekoliko ispita da završim Fakultet za ruski jezik i književnost. Sticajem okolnosti došao sam u Tivat, 1982. godine i 25. maja te godine započeo radni vijek u HTP „Mimoza”. Kad sam došao, gledao sam zidine starog hotela „Pine” srušenog u zemljotresu 1979. godine. O „Pinama” sam slušao lijepe priče i sanjao da počnem tu da radim kada ga renoviraju. U pamćenje mi je urezan 4. jul 1988. godine, dan kada sam počeo karijeru u „Pinama”.
Ovaj čovjek lakog koraka kaže da je gost uvijek gost, ali stara vremena su bila ljepša, pa on ima čega danas da se sjeća.
– Znate, naši kuvari su bili vrhunski majstori u serviranju jela, pa je meni kao konobaru, činilo čast i bio sam ponosan kad serviram ta jela – sjeća se Vesko koji je usluživao i zvanice prilikom svečanog otvaranja renoviranog hotela „Pine”, u julu 2014. godine – Zadovoljniji sam bio osamdesetih i devedesetih godina, iako je Tivtu bio glavni problem nedostatak vode ljeti. Našim radom, uslugom i osmijehom pridobijali smo goste. Nikad ih nijesam dijelio po platežnoj moći. Gosti su bili dobri, a dobri su i sad. Danas sam najsrećniji kad vidim na našoj terasi redovne goste. Njihove sugestije uvijek saslušam sa pažnjom – ističe naš sagovornik.
Osamdesete godine prošlog vijeka upisane su zlatnim slovima u istoriju najstarije tivatske hotelske kuće.
– Letačko osoblje slovenačkog avio-prevoznika „Adria Ervejza” i JAT-a, „Aeroflota”, njemački turisti koji su odsjedali u hotelu sve do početka rata i raspada Jugoslavije, bili su naši redovni gosti. Počelo je kao u bajci sa pravim pobjedama. Tu je najveću ulogu odigrao Boško Božinović. Tvrdim da je to najuspješniji ugostiteljski radnik Tivta i smatram da je zaslužio bar jednu opštinsku nagradu. Cijenio sam ga i kao čovjeka i kao direktora. Za sve što sam uspio u karijeri zahvalan sam Božinoviću, Gojku Proročiću, Čedu Ćetkoviću i kasnije dugogodišnjem direktoru Branku Vukmanoviću. Sjećam se, 1990. stiže princ Nikola Petrović i treba da se ugosti u „Maestralu” kod Laza Peričića. Tadašnji predsjednik opštine Zlatko Petković i direktor „Pina”, određuju mene da ga služim. Te 1990. godine hotel „Pine” dobija priznanje za najbolji hotel visoke „B” kategorije u Crnoj Gori. Godinu dana kasnije od generalnog direktora JAT-a, pokojnog Žike Petrovića stiže pismo naslovljeno na direktora Branka Vukmanovića, ali puno hvale za moj rad. Žao mi je što to pismo nijesam sačuvao – sjeća se naš sagovornik.
Vremena su se u Tivtu munjevito promijenila, pa i za „Pine”, koji je sad najbliži tivatski ugostiteljski objekat Porto Montenegru. Vesko kaže da ipak kvalitet usluge, smještaja i hrane u „Pinama” ne zaostaje za hotelima, kao što su mondenski Ridžent u poznatoj tivatskoj marini.
– Želio bih da završim ovu moju ugostiteljsku karijeru kako sam je i započeo – lijepim koracima ugostiteljstva. Za ovih 29 godina koliko radim u hotelu „Pine”, nijesam primijetio mnogo mladih konobara koji su bili spremni da „kradu zanat” i postanu vrhunski ugostitelji. Mladima je konobarstvo danas više kao prolazna stanica. Iza pjevača ostaje lijepa pjesma, iza fudbalera golovi, a volio bi da iza mene ostane neko ko je od mene nešto naučio. I sad, kad gazim 58. godinu života, sat ranije dolazim na posao. Tokom radnog vremena ne sjednem ni dva minuta. Za mene je najvažnije da ispoliram čašu, nož i viljušku. Gost ne zna ko je bio prije mene, a ja želim da bude zadovoljan uslugom i da ponovo dođe. Ugostiteljstvo mora da napreduje – poručuje naš Vesko Obradović.Ž.Komnenović
Sjećanje na pobjednički tim
– Generalni direktor Gojko Proročić i finansijski direktor Čedo Ćetković stvaraju pobjednički tim koji je nastavio tradiciju dobrih starih „Pina”. Postavili su za direktora Boška Božinovića, legendu tivatskog ugostiteljstva, šefa restorana Pera Petkovića, šefa kuhinje Iliju Ivića, vrhunskog kulinara, majstora „hladne kuhinje”. On za svoje kuvare postavlja Soju Stanojlović, Gocu Perović, Nadu Štilet i Vesnu Marković. Hotel „Pine” ne bi se mogao zamisliti bez poslatičarnice i čuvene krempite, štrudle, paštete sa sirom. Tu su radile Adelka Kovačec, Tiha Bećagol, Branka Botica i Stane Janović. Na recepciji je goste dočekivao razdragano i veselo lice Edija Sindika i Milke Biskupović. Ne mogu a da ne spomenem higijeničarku Vesnu Božinović i uslužno osoblje: Veru Kvaščev, Momirku Banićević, Krsta Mandića, Miška Boškovića, Ferida Latića i Sašu Morati.., sjeća se Vesko.
Ponosan na priznanje
Sa ponosom Vesko pominje 1992. godinu kada je Boško Božinović dobio priznanje za najboljeg hotelskog direktora u Crnoj Gori, Silvana Raičević za najboljeg šefa recepcije, a on za najboljeg konobara.
Zadovoljni Veskovi gosti bili su jugoslovenski novinari koji su rado odsjedali u „Pinama”, glumačke legende: Dragan Nikolić, Milena Dravić, Ružica Sokić, Seka Sablić, Milorad Mandić Manda, Žika Milenković, Voja Brajović...
– U našem hotelu boravio je tih devedesetih i svjetski prvak u šahu Anatolij Karpov, koji je svratio na našu čuvenu krempitu. Ugostili smo 2007. bivšeg ruskog premijera Jevgenija Primakova. Divnim riječima je zahvalio na usluzi i hrani.